Proljeća, neka stara proljeća, utkana su u nasa sjećanja, zauvijek.
Sjećanja na Belišće, ljude i sudbine. Na ptice s obale Drave. Na lica ljudi u plavim radničkim odjelima slijepljenim znojem, piljevinom i ugljenom. Naviru uspomene na stare tvorničke dimnjake. Na one bašte pune duda i jorgovana gdje smo se sklanjali od slavonskog sunca i od roditelja koji su nas tražili u proljetna predvečerja, a nama se nije još dalo ići kući. Mirisali su domaći pekmezi i visoke trave pune maslačaka i različaka. Na svakom prozoru duž Pekmezice, preko Kolodvorske do Dardanela i Mitrovice, crvenili se muškatli u starim loncima, a ispred mnogih kuća stajali su stari bunari iz kojih se izvlačila voda. Nizali su se drvoredi visokih stabala stoljetnih kestena kod Lagune i ispred starog Putnika pod kojima su mještani za lijepih vremena igrali belu, na plavim, kariranim stolnjacima.
Tu zatim bili drvoredi visokih jablana pod kojima su crveno-bijeli igrali nogomet, praćeni gromoglasnim navijanjem. Svake nedjelje ili praznikom, slušali smo jeku glasova i pjesama te poneku psovku i gledali u hrpu crnih, starih bicikala, naslonjenih okolo belišćanskog stadiona. Živa su sjećanja na sva ta draga lica, koja su šetala belišćanskim stazama, sa sivim metalnim kanticama, odlazeći izjutra po mlijeko i jutarnji kruh. Djeca bi jurila ispod betonskih stolova staroga pijaca, igrajući se kauboja i indijanaca, razmjenjujući salvete i papirnate lutkice, ispisujući kredom asfalt imenima svojih simpatija te crtajući polja za skakavac, igrajući gume.
Sakrivali su se iza starih, oronulih šupa, obraslih bršljanom u igri skrivača sa šnitom svježeg kruha namazanog mašću i posutog crvenom paprikom. Lovili su leptire te brali cvijeće za herbarij. Subotom je bilo posebno živo na starom pijacu te se ponekad nije moglo proći stazom od gomile ljudi. Cijelo mjesto bi se sjatilo u isto vrijeme, netko da kupi povrće i voće iz okolnih bašta, tek ubrano, a mnogi i da čuju najnovije vijesti i lokalne tračeve.
Subota je bio dan za susrete i kave, za pospremanje radničkih kučica i stanova. Isto tako i za kupanje u gradskom kupatilu iza Pekmezice. Bio je to dan kada su se pekli kolači za nedjelju i kada se išlo u kino. Za kartu se moralo ići mnogo prije početka predstave jer bilo je jako puno onih koji su željeli pogledati dobar film. Korzom su šetali mladići i djevojke iz srednje škole, bračni parovi s djecom i vremešni ljudi u potrazi za čašicom razgovora. Sve od autobusne stanice i Putnika, do slastičarne kod Ramze na kraju ulice tik do kina s ušećerenim jabukama, kokicama, karamelama, guralo se u kino salu gdje je svirala glazba, a čika Marjan otkidao ulazne karte. Parket je tako divno pucketao pod nogama u borbi za najbolja mjesta. Svi su bili priljubljeni jedno uz drugo, glasno navijajući i plješćući za vrijeme filma. Bili su to napeti trenuci Tarzana, Bruce Leeija, James Bonda, kauboja i indijanaca, komedija i romantičnih drama. Čulo se pucketanje žvakaćih guma u ustima, poljubaca u mraku i nadgledanje čika Marjana s lampom u ruci. On bi odmah detektirao svakog tko je narušavao mirno praćenje napetih scena na platnu.
Misli naviru, prisjećajući se svih tih mjesta kojih više nema, a koji su još uvijek tako intenzivno živi u sjećanjima. Tih proljeća koja nam se provlače kroz život i koje nosimo u sebi kao pečat na srcu gdje god nas putovi nose. Na lica koja još tako intenzivno žive svoje priče, iako ih odavno vise nema. Godine se množe i sve je naizgled isto, ali mi više isti nismo. Bez grada kojeg dišeš, s kojim rasteš, uz kojeg stariš, ne može se nikuda. Ni onda kada te životni putovi odvedu na tko zna koju stranu. Nosiš ga u sebi, i on nosi tebe. I priča svoju priču. A svi smo mi djelić te priče, sve dok nas ima, i kad nas više ne bude bilo. Šetat ćemo uvijek starim stazama ispod naših hrastova, kestena i breza, spominjat će netko jednom, nekad, imena naša, utkana u krošnje grada što ne prestaje, što ne prolazi. Našeg grada.
Autor: Livija Laškarin Cvenić
Fotografije su iz arhive grada Belišća i privatnih zbirki.
