Sve miriši na cimet, naranče i klinčiće, ukrašene su ulice, izlozi i kuće, poslani su paketi i čestitke, čekamo svoje putnike da se vrate kući za Božić, a ja bih najradije pitala sve vas: Koji vam je najgori događaj koji se dogodio u ovo doba godine?
Meni je bilo prilično traumatično, ali i nevjerojatno poučno, kad sam na Badnjak završila u bolnici na pet dana. Dijelila sam bolesničku sobu s dvojicom muškaraca za koje sam mislila da neće dočekati jutro dok sam i sama bila u neizvjesnosti oko svoje dijagnoze. Djeca su mi istu večer donijela stvari, a najmlađa kćer i poklon: „Ja sam tvoj Secret Santa!“, doviknula mi je s kraja hodnika, samo da bi me razveselila.
Ili kad je prije puno godina, jedan član obitelji u ljutnji presjekao žice od svih lampica ispred kuće i otišao u nepoznatom smjeru. Nije se javio dva dana.
Ili ratna ’91. Daleko od roditelja i sestre, gdje nitko ne pita kako si.
Postoje godine kada je Božić običan dan ili još gore od toga. Zbog sjećanja na te događaje možemo doživjeti raspoloženje poznato kao „Blue Christmas“. Sušta suprotnost dekoracijama i domijencima.
U školi u kojoj radim, među mojim učenicima, ima i nekoliko učenika iz Ukrajine. Nedavno smo u školi slušali omiljene božićne pjesme. Djeca su navodila naslove, dok se netko nije sjetio „Carol of the Bells“. U želji da ih poučim, objasnila sam da je izvorno to ukrajinska tradicionalna pjesma Shchedryvka i pustila sam ju u originalnoj izvedbi. U tom trenutku, djevojčica iz Ukrajine se zavukla pod stol i rukama poklopila uši i zatvorila oči s bolnim izrazom lica….
Nije bio trenutak za slavlje, nije bio trenutak za veselje.
Dom kakav poznaje zamijenila je hotelskom sobom, stvorila je čvrste veze s nepoznatim ljudima, ali svojim sunarodnjacima, u tuđem, ali mirnom okruženju. Osim majke i sestre ostalu rodbinu nije vidjela otkad je napustila Ukrajinu. Iako se činilo da se dobro uklopila, ovaj je trenutak za nju bio previše.
Pružila sam joj potporu, a prije toga osigurala tišinu i razumijevanje.
„Blue Christmas“ ili „Božić je običan dan“ vjerojatno pogađa sve ljude u nekoj mjeri. I ako to znamo, stvaramo prostor za razumijevanje i prihvaćanje: više ljubavi, a manje boli.
Od silnog blještavila koji se opire tišini i miru za kojim duša čezne, zaboravljamo da se Isusovo rođenje zbilo u nepovoljnim i teškim uvjetima, na putu za Betlehem, u skloništu za životinje.
Ne bojmo se tuge u ovo vrijeme radosnog iščekivanja Božića. Prihvatimo ju kao dar.
Dajmo joj na važnosti i promatrajmo kako nas napušta, jer nas je oblikovala da bismo postali ovakvi kakvi jesmo. Preporođeni.
Vanesa Šerić, certificirani edukator za podršku u tugovanju